Slobodan Žalica: Govor održan na sahrani Drage Bozje, na sarajevskom groblju Bare, 21. juna 2014.
Kada nas napusti takav čovjek kao što je Drago Bozja, jedan od najznačajnijih planinara koje je imala BiH, pa i šire — južnoslavenska zajednica naroda do 1992. — nemoguće se oteti utisku da je takvu ljudsku veličinu jako teško predstaviti, njegovo djelo, tek u jednoj sažetoj retrospektivi njegovog života. Jer je Drago Bozja toliko dao bh. i južnoslavenskom planinarstvu i opštem kulturnom životu, da njegovo djelo tek može biti u cijelosti predstavljeno i vrednovano u opsežnoj monografiji.
Naš Drago bio je jedan od najsvestranijih, najkompletnijih planinara koje je BiH, to južnoslavensko srce, dala. On stoji ravnopravno s velikanima, i utemeljiteljima, bh. vrhunskog planinarstva: Šeferom, Sigmundom, Entrautom …
A, ovo će bh. kulturna javnost, nadam se, vidjeti već ove godine: u planinarsku knjigu ovog autora, koju namjerava izdati sarajevski Buybook, uvršten je i Dragin članak “Sjećanja i pamćenja” — vjerovatno posljednji tekst, kao kruna njegovog planinarskog književnog opusa, koji nam je Drago ostavio.
Životni opus našeg velikog planinarskog prijatelja Drage Bozje toliko je velik, upravo grandiozan, i značajan, da mi nećete, nadam se, zamjeriti što ću malo duže govoriti o onome (a opet ne obuhvativši sve!) što su nam Dragin duh, njegov lucidni intelekt, njegova ljudska i planinarska svestranost, ostavili…
Drago Bozja jeste jedan od najvećih planinarskih pedagoga kojeg je imala BiH. Učitelj je bio generacijama bh. planinara: vodio bezbrojne tečajeve GSS-a, predavač na Sarajevskoj školi alpinizma, istinski pedagog koji je ulijevao ljubav za planinu, za prirodu, učio plemenitosti i drugarstvu mnoge bosanske mlade planinare… pa, i mene, krajem 1960-ih, na planinarskoj školi u organizaciji tadašnjeg Sreskog planinarskog saveza, na Trebeviću, dok smo okupljeni oko njega na Sofama, mi 17- i 18-godišnjaci slušali od Drage o orijentaciji busolom, upijali sve što nam je pričao, na živ način samo kako je on to znao, savjetovao nas, vodeći nas malo posjećenim predjelima Trebevića, od Brusa prema Dovlićima i Jarčedolima…
Zato, Dragu mogu smatrati svojim prvim planinarskim učiteljem.
Naše se planinarsko druženje nastavilo i kasnijih godina:
Jednog ljetnog dana, sredinom 1970-ih, za jedan dan obišli smo, uz pomoć njegovog renoa četvorke četiri doline Čvrsnice i Prenja: Divu Grabovicu i Radavu, Glogošnicu, Idbar, konjičku Bijelu.
Nezaboravna je tura, kada smo Drago i nas nekoliko alpinista iz AO Sarajevo vodili grupu planinara na Maglić; u povratku sam sišao sa drugom zapadnom stranom Maglića, pregledavši osigurani put koji je nešto ranije Drago sa drugovima bio trasirao postavivši sajlu.
A, u februaru 1975, kada smo na Prenju imali tešku spasilačku akciju, Drago nas je čekao, da pomogne u prevozu unesrećenog, sa svojim autom u Konjicu.
Sudbina, naša sretna, planinarska, spajala nas je u planini na najljepši način — jednog zimskog dana, po snježnoj mećavi, vozili smo na skijama sa vrha Bjelašnice. Drago je bio povrijedio nogu, i ja sam tada imao priliku, kao pripravnik Stanice GSS-a Sarajevo da polažem ispit, izradivši vlaku od dva para skija, i to pred načelnikom Stanice — Dragom Bozjom.
Slično je bilo jednog ljeta početkom 1970-ih, kada smo pod Draginim instruktorskim okom uvježbavali spašavanje unesrećenog u stijeni (bilo je to u Studenim stijenama na Trebeviću).
Naše su se planinarske sudbine definitivno ispreplele na Bjelašnici početkom 2000-ih — i to u TV filmu “Osvajači beskorisnog” koji je režiser Kasalo posvetio Draginim 75 godina života, te mojim 15 godina službovanja na bjelašničkoj Opservatoriji, kao i našem višedecenijskom druženju sa Bjelašnicom kao članovima PD “Bjelašnica”.
Jedan od najvažnijih planinarskih kulturnih doživljaja, u kojem sam bio počastvovan da saučestvujem i pomažem Dragi u organizaciji, bijaše svečana proslava 100. godišnjice organizovanog planinarstva u BiH, koju smo, na Draginu inicijativu, upriličili u decembru 1992, u tada opkoljenom Sarajevu, u hotelu Holiday Inn.
A, 17 godina kasnije Drago nam je pomogao da u sarajevskom Domu armije organizujemo svečanu proslavu 80 godina alpinizma u BiH.
Toliko su brojne zasluge ovog barda bh. planinarstva, toliko velik njegov doprinos bh. kulturi — da ću vas morati zamoliti za još malo pažnje. Jer iz njegovog planinarskog djela (kao vrhunskog visokogorca, turnog skijaša, alpiniste, ekologa, gorskog spasioca, planinarskog pisca, fotografa, predavača, voditelja radijskih emisija o planinarstvu) generacije koje dolaze moći će istinski učiti… o planini, o ljepoti, o dobroti, o plemenitosti i humanosti… čime nas je Drago Bozja nesebično i obilno darivao tokom svoga dugačkog, kreativnog, moralnošću ispunjenog, života.
Svi njegovi ljudski kvaliteti teško teško da mogu biti pobrojani u ovom prigodnom slovu. Drago je bio brižan otac, uzoran roditelj i suprug… Njegova vikendica pod Treskavicom bijaše primjer toplog doma, ljubavi pretočene u materiju…
Po profesiji ekonomista, ali je njegova plemenita duša skrivala i druge kvalitete: umjetničku (spisateljsku i fotografsku) senzibilnost i nadarenost, interes za filozofiju i antropozofiju, dublje tajne života, o čemu smo znali voditi dugačke razgovore.
Njegova uloga, i njegov rad u organizovanju 14. ZOI, 1984. godine, bilo su od ključnog značaja za uspjeh Olimpijade. Sarađivali smo nekoliko zima prije Olimpijade: izvodili smo zahtjevna meteorološka mjerenja, pod Draginom supervizijom, na Bjelašnici, Igmanu, Trebeviću, Jahorini, Zetri… a za vrijeme ZOI-a kao članovi GSS-a.
Bojeći se da nisam štogod ispustio, osvrnuću se na neke od najvažnijih doprinosa Drage Bozje bh. planinarstvu:
—- 1950. Član je “specijalne spasilačke grupe” u okviru tada osnovanog Alpinističkog odsjeka Sarajevo, što možemo smatrati za početak današnje GSS.
—- 1958. Učestvuje sa drugovima iz PD “Bjelašnica” u trasiranju drugog osiguranog planinarskog puta u planinama BiH, kroz Djevojačke stijene na bjelašničkoj Hranisavi.
—- Početak 1960-ih: Prvenstveni smjer u u ji. stijeni V. Žurima (u crnogorskim Moračkim planinama).
—- Sredina 1960-ih: Tri prvenstvena zimska uspona u V. Kotlu na Bjelašnici.
Prvenstveni smjer u prenjskim Sivadijama.
—- Krajem 1960-ih: Jedan od prvih alpinističkih ski spustova u bh. planinama nakon 2. svjetskog rata: sz. amfiteatar Pločnog, Čvrsnica.
—- Početkom i sredinom 1970-ih: Alpinistički ski spustovi (sve sa sinom Davorom): Ogorjeli kuk, Treskavica; amfitetar Matorca, Vranica; Vlahinjski kotao, Bjelašnica.
Njegovi naročito vrijedni visokogorski planinarski poduhvati, koje je ostvario sa drugovima, jesu prvi zimski pristupi (na skijama) na najviše vrhove Zelengore, Lelije i Vrana.
Drago Bozja je odlikovan najvišim planinarskim priznanjima — PSBiH i PSJ. Nosilac je značke GSS-a, instruktor GSS-a, i značke “alpinista” PSBiH. Autor je i koautor nekoliko planinarskih publikacija, uključujući i dva planinarska vodiča.
Mi nećemo da budemo tužni zato što nas je jedan veliki čovjek napustio — možda je to egoistično od nas; ali mi hoćemo biti tužni, s najvećim pijetetom, zato što takav čovjek odlazi, i što je svijet uskraćen za njegovo prisustvo.
Ali duša jednog velikana čovještva, kakav je Drago Bozja, nastavlja dalje da putuje, da svijetli svojom veličinom i slavom, uspinjući se u carstvo vječnog života gdje obitava naše pravo Ja, u svoj svojoj slavi i sili — a to je Hrist. Jer, umrijevši u Njemu — In Christo morimur — mi tada, zapravo, spoznajemo vječnost, nerođenost i besmrtnost.
A, siguran sam, potpuno uvjeren, da je upravo ovo sada doživljaj, najdublje iskustvo, našeg nezaboravnog prijatelja Drage Bozje.
Slobodan Žalica